Rođen je u Beogradu 12.08.1891. god., od oca Vladimira, narodnog poslanika, senatora, novinara i generalnog konzula Srbije u Solunu, i majke Ljubice od roda kneza Stanoja iz Zeoka.
Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Smederevu, za koje su ga vezivale mnoge uspomene iz detinjstva.
Po svedočenju njegove učiteljice Milice Krupežević:'' Mita je bio dobro dete, veselo i rado se družio sa ostalom smederevskom decom.Bio je veoma društven i najbolje vaspitan od od sve dece.''
Učitelji i nadzornici su predviđali lepu budućnost malom Dimitriju, govoreći:''Ovo će dete biti veliki čovek!''
Višu gimnaziju i maturu položio je u 'Srpskoj gimnaziji' u Solunu, gde mu je otac službovao.Zahvaljujući aktivnostima njegovog oca Vladimira, Hilandar je ponovo prešao u srpske ruke.
Po povratku u Srbiju , Dimitrije nastavlja studije na Pravnom fakultetu, gde diplomira 1912. godine.Kao stipendista kralja Petra 1.,provodi jednu godinu na studijama na agronomskom institutu u Parizu.Učestvuje u Balkanskim ratovima od 1913. god., a zatim i u Prvom svetskom ratu kao đak narednik.Sa srpskom vojskom prelazi Albaniju, a kasnije učestvuje u proboju Solunskog fronta kao poručnik.Demobilisan je tek 17.06.1920. godine, jer je dve posleratne godine proveo kao komandant Železničke stanice u Bakru, na Hrvatskom primorju.Tu je upoznao svoju buduću suprugu, Ivku Mavrinec, sa kojom je sklopio brak i nastanio se u Smederevu.
Između dva svetska rata radi kao advokat i angažuje se u javnom i političkom životu kao oblasni poslanik.Osniva veliki broj zadruga na samoupravnim osnovama, pokreće Narodni univerzitet na kome predavanja drže smederevski intelektualci, prevodi projekat regulacije reke Jezave,...Jednom rečiju, Ljotić je dao pečat ekonomskom, kulturnom i duhovnom životu grada.
Po pozivu kralja Aleksandra postaje ministar pravde, krajem 1931. godine, ali iz principijelnih razloga podnosi ostavku na tu funkciju osam meseci kasnije.
1934. godine, pokreće list ''Otadžbina'' zajedno sa svojim istomišljenicima, a krajem iste godine formira Jugoslovenski narodni pokret 'ZBOR' – Zadužbina Borbena Organizacija Rada.To je bio duboko hrišćanski pokret koji je predvodio sve do kraja života.
Za vreme Aprilskog rata 1941. godine, Ljotić je kao rezervni potpukovnik postavljen za komandanta 6. dopunskog pešadijskog puka u Bjeljini.Nakon kapitulacije sklonio se u svoj vinograd u Smederevu.Međutim savest mu nije davala da mirno sedi u tako sudbonosnim prilikama za srpski narod.Uključuje se u rad komesarske uprave Milana Aćimovića i vlade generala Milana Nedića, gde posle smederevske katastrofe postaje izvanredni komesar za obnovu Smedereva.
Prilikom povlačenja iz Smedereva, Dimitrije Ljotić se sa svojim dobrovoljcima povlači u Sloveniju, gde gine u saobraćajnoj nesreći na putu Ilirska Bistrica – Sveti Petar, kod Gorice, u 22 časa, 23.04.1945. godine.Dimitrije Ljotić je pošao u štab vojvode Đujića da se pozdravi sa episkopom Nikolajem, uoči njegovog odlaska iz Slovenije.Mrtvo telo Dimitrija Ljotića preneto je u kapelu Dinarske četničke divizije gde je posle pomena episkop Nikolaj održao govor u kome je rekao sledeće:
Po svedočenju njegove učiteljice Milice Krupežević:'' Mita je bio dobro dete, veselo i rado se družio sa ostalom smederevskom decom.Bio je veoma društven i najbolje vaspitan od od sve dece.''
Učitelji i nadzornici su predviđali lepu budućnost malom Dimitriju, govoreći:''Ovo će dete biti veliki čovek!''
Višu gimnaziju i maturu položio je u 'Srpskoj gimnaziji' u Solunu, gde mu je otac službovao.Zahvaljujući aktivnostima njegovog oca Vladimira, Hilandar je ponovo prešao u srpske ruke.
Po povratku u Srbiju , Dimitrije nastavlja studije na Pravnom fakultetu, gde diplomira 1912. godine.Kao stipendista kralja Petra 1.,provodi jednu godinu na studijama na agronomskom institutu u Parizu.Učestvuje u Balkanskim ratovima od 1913. god., a zatim i u Prvom svetskom ratu kao đak narednik.Sa srpskom vojskom prelazi Albaniju, a kasnije učestvuje u proboju Solunskog fronta kao poručnik.Demobilisan je tek 17.06.1920. godine, jer je dve posleratne godine proveo kao komandant Železničke stanice u Bakru, na Hrvatskom primorju.Tu je upoznao svoju buduću suprugu, Ivku Mavrinec, sa kojom je sklopio brak i nastanio se u Smederevu.
Između dva svetska rata radi kao advokat i angažuje se u javnom i političkom životu kao oblasni poslanik.Osniva veliki broj zadruga na samoupravnim osnovama, pokreće Narodni univerzitet na kome predavanja drže smederevski intelektualci, prevodi projekat regulacije reke Jezave,...Jednom rečiju, Ljotić je dao pečat ekonomskom, kulturnom i duhovnom životu grada.
Po pozivu kralja Aleksandra postaje ministar pravde, krajem 1931. godine, ali iz principijelnih razloga podnosi ostavku na tu funkciju osam meseci kasnije.
1934. godine, pokreće list ''Otadžbina'' zajedno sa svojim istomišljenicima, a krajem iste godine formira Jugoslovenski narodni pokret 'ZBOR' – Zadužbina Borbena Organizacija Rada.To je bio duboko hrišćanski pokret koji je predvodio sve do kraja života.
Za vreme Aprilskog rata 1941. godine, Ljotić je kao rezervni potpukovnik postavljen za komandanta 6. dopunskog pešadijskog puka u Bjeljini.Nakon kapitulacije sklonio se u svoj vinograd u Smederevu.Međutim savest mu nije davala da mirno sedi u tako sudbonosnim prilikama za srpski narod.Uključuje se u rad komesarske uprave Milana Aćimovića i vlade generala Milana Nedića, gde posle smederevske katastrofe postaje izvanredni komesar za obnovu Smedereva.
Prilikom povlačenja iz Smedereva, Dimitrije Ljotić se sa svojim dobrovoljcima povlači u Sloveniju, gde gine u saobraćajnoj nesreći na putu Ilirska Bistrica – Sveti Petar, kod Gorice, u 22 časa, 23.04.1945. godine.Dimitrije Ljotić je pošao u štab vojvode Đujića da se pozdravi sa episkopom Nikolajem, uoči njegovog odlaska iz Slovenije.Mrtvo telo Dimitrija Ljotića preneto je u kapelu Dinarske četničke divizije gde je posle pomena episkop Nikolaj održao govor u kome je rekao sledeće:
''Da je odsečena samo grana, stablo ne bi mnogo osetilo, ali stablo je odsečeno do korena i nama je nanesen veliki bol.Aj,Bože!To je tvoja volja i mi joj se moramo pokoriti.
Kada se jedan kamen baci u vodu, on pravi koncentrisane krugove koji se šire.Tako i smrt Dimitrija Ljotića ide njegovoj porodici, njegovoj majci Ljubici, tamo daleko u Smederevu, njegovoj supruzi Ivki, njegovom bratu Jaši, njegovim sinovima i njegovoj kćeri.Drugi krug ide krugu dobrovoljaca, njegovim saputnicima i istomišljenicima u miru i ratu, u dobru i zlu, u radosti i žalosti.Treći krug ide dičnim četnicima i onome kome je već četiri godine zemlja prostirač a nebo prekrivač.I sada dolazi četvrti krug, koji obavija ceo svet, jer Ljotić nije bio samo naš, on je pripadao čovečanstvu, Evropi i svetu.
Dimitrije Ljotić bio je državnik, učitelj i hrišćanin.On nije bio samo državnik.Za poslednjih sto pedeset godina, mi smo imali velikih političara, velikih ljudi kao što su: Garašanin, Nikola Pašić, Jovan Ristić, ali ti su ljudi bili veliki za svoje vreme, i u granicama Srbije, dok je Dimitrije Ljotić zašao u krugove svetske politike.
To je bio političar sa krstom.Imao sam priliku da ga jednom čujem u manastiru Žiči kada je rekao: 'Srpski narod neće biti srećan, sve dok ceo svet ne bude srećan.'
On je bio učitelj koj je učio najpre delima pa tek onda rečima, upućivao je i sam je bio primer.Nikad nije govorio a da nije delom ostvario.O, da su takvi bili svi naši učitelji!Hristos je rekao:'treba raditi pa učiti, a ne samo učiti.'O njemu će se govoriti kao čoveku, državniku i dubokom hrišćaninu i tu je on bio najveći.On počinje od sebe, a to koristi svetu.Ako počinješ od periferije, od drugog, a ne od sebe, onda ne koristiš nikome.
To je bilo njegovo geslo, Dimitrije Ljotić je bio čovek duboke vere.On je kao ministar pravde dodavao kadionicu u crkvi svešteniku.Mnogi su se tome rugali, ali on se nije stideo.On je govorio: 'Ja idem da ispitujem volju Gospodnju, kada je saznam ićiću za njom, ne obazirući se ni levo ni desno.'Bez Dimitrija Ljotića oseća se velika praznina, i to je praznina koja se ne može lako popuniti.
Drvo je odsečeno, ali Bog zna šta radi i mi se moramo pokoriti njegovoj volji.Ako je drvo odsečeno, ali iz isečenog drveta nikle su mnoge mladice, a to su mnogi i mnogi Ljotići.Ako je pao Dimitrije Ljotić, desetine hiljada srpskih junaka pod oružjem zajedno sjedinjeni, ne pojedinci, nego zajednički, zamenici su Dimitrija Ljotića.Dimitrije Ljotić je nadahnjivao ljude.Nosio je teški krst u ratu i u miru, jer ni u miru mu ljudi nisu hteli dati mira.A u ratu je izvršio svoju duhovnost i kao vojnik i kao građanin.Baš oni koj su bili na površini i koji su bili glava naroda nisu ga razumeli.
Zato smo i propatili što nismo znali ceniti takve vrednosti.Bog ga je uzeo baš u svoje vreme.Reći će neko: 'Uzeli su nam ga! 'Nisu ga uzeli, jer je on dao put svojim životom i svojim trudom do sada.Kolika poniznost, kakav asketizam, i isposnik Svetogorski, kakve molitve ečije miline.
Mi blagodarimo njemu, Njegova svetost i ja, zahvaljujemo mu što smo došli iz zatočenja do Beča, i od Beča ovamo.Mi ne možemo to nikad zaboraviti najvernijem sinu Srpstva.
Kada sam govorio sa njim u Beču o sjedinjavanju naših narodnih nacionalnih snaga, on je, govoreći za onoga za koga sam rekao da mu je već četiri godine zemlja prostirač a nebo prekrivač, smerno odgovorio: 'On neka zapoveda ja ću slušati.On neka bude na vrhu, ja ću na dnu.Ja ću mu noge prati, i došlo je jedinstvo.'
Ko je poznavao tog čoveka, morao ga je voleti.On je bio ideolog svetski, široke duše, lav u hrabrosti, jagnje u krotkosti.Govorio je, ako učinimo sve narode srećnim, bićemo i mi srećni.Čedo Milić, veliki mostarski junak, rekao je: 'Još sam vido junaka al' kao Ljotića nigde.'O njemu će zato pisati knjige.Pisaće ne samo srbi, nego i svi Evropljani koji su ga poznavali.
Bilo je i ljudi koji su govorili da on voli da prima odnekud, da skuplja, da gomila.Ali gde su njegove kuće?Gde mu je imanje?Gde su kule?Gde su mu polja?Ja toga ne vidim.Ali je bio veliki bogataš duhom, poštenjem, verom.Duhovan čovek, karakteran, pošten, odlučan i religiozan.
On je bio toliko bogat dušom, da je od nje mogao dati i drugom, pozajmiti ostalim, uvek spreman da dade savete i lepu reč.
Za njega politika nije bila akrobatika nego etika.On je bio reprezentator duše i srca srpskoga, čari i istine srpske.On je bio ideolog hrišćanskog idealizma.
On je voleo sve svoje vojvode.On je meni pričao, a isto o njemu su i vojvode pričale i kružile pohvalnice o njemu.Jedan veliki vojvoda koji je ovde među nama, rekao mi je jednom prilikom pre kratkog vremena, ne može se od njega odvojiti.Reči iz njegovih usta teku kao med.On je pravi reprezentator srpske politike.On je dao toliko od sebe pa da je živeo još pedeset godina on ne bi imao šta više da da.On je dao odgovor na sva pitanja.On je u svojoj ideologiji grana našega života.Žalimo ga svi, žali ga svak.Žale ga Nemci.Mnogi su mu prebacivali da se suviše oslanja na Nemce.I to baš oni koji su bili narodni ljudi, koji poseduju vile i bogatstva i koji kao jazavci pripremaju sebi unapred bogatstvo za sto godina.Ali on je najviše kritikovao Nemce i baš zato su ga poštovali.Kritikovali su ga samo oni koji ga nisu poznavali.
Koliko je samo voleo vojnike.Pričao mi je jedan oficir iz njegove pratnje:'Kad smo odstupali iz Beograda, na putu smo zastali da bi delili hranu vojnicima koji su bili gladni.Kada smo podelili hranu, prišao sam Ljotiću i rekao mu da je ostalo još hrane za mene i njega, na šta mi je odgovorio:>Podeli i to.Mi ćemo lakše.Sad inače idemo da spavamo, a lakše se spava kad se ne jede.<I tako sam i učinio.On je poštovao čoveka iznad svega, samo najpre i iznad svega Boga.
On je bio veliki čovek.Ono što je posadio uhvatilo je duboko korena i sve što je uradio mirisaće.Dobrovoljci, pevajte u slavu Dimitrija Ljotića!Četnici, pletite vence slave!Srbi, spominjite se Dimitrija Ljotića!
Pala je najveća žrtva.Bože, ne traži više.Bože dosta, molimo te, uzeo si mnogo i kao najveću žrtvu njega!Bože, neka bude dosta.Ja verujem da je ovo velika žrtva, kapija koja će nas odvesti do slobode.
Dimitrije Ljotić je kapija naše otadžbine.
Zato, svi, braćo, molite se za dušu velikog čoveka i neka ga primi u carstvo svoje.Neka nam Bog usliši molitve, a njemu mesto koje zaslužuje.Bog da prosti dušu Dimitrija Ljotića!Vo vjeki vjekova.Amin.
Nije mrtav Dimitrije Ljotić.On sada pripada čitavom Srpstvu.On sada pripada Nebeskoj Srbiji.A mrtvi su jači nego živi.On je sada jači nego kada je bio živ i sputan.On sada još više radi i poseduje još više snage.On tek sada radi.
Hvala mu!''
Kada se jedan kamen baci u vodu, on pravi koncentrisane krugove koji se šire.Tako i smrt Dimitrija Ljotića ide njegovoj porodici, njegovoj majci Ljubici, tamo daleko u Smederevu, njegovoj supruzi Ivki, njegovom bratu Jaši, njegovim sinovima i njegovoj kćeri.Drugi krug ide krugu dobrovoljaca, njegovim saputnicima i istomišljenicima u miru i ratu, u dobru i zlu, u radosti i žalosti.Treći krug ide dičnim četnicima i onome kome je već četiri godine zemlja prostirač a nebo prekrivač.I sada dolazi četvrti krug, koji obavija ceo svet, jer Ljotić nije bio samo naš, on je pripadao čovečanstvu, Evropi i svetu.
Dimitrije Ljotić bio je državnik, učitelj i hrišćanin.On nije bio samo državnik.Za poslednjih sto pedeset godina, mi smo imali velikih političara, velikih ljudi kao što su: Garašanin, Nikola Pašić, Jovan Ristić, ali ti su ljudi bili veliki za svoje vreme, i u granicama Srbije, dok je Dimitrije Ljotić zašao u krugove svetske politike.
To je bio političar sa krstom.Imao sam priliku da ga jednom čujem u manastiru Žiči kada je rekao: 'Srpski narod neće biti srećan, sve dok ceo svet ne bude srećan.'
On je bio učitelj koj je učio najpre delima pa tek onda rečima, upućivao je i sam je bio primer.Nikad nije govorio a da nije delom ostvario.O, da su takvi bili svi naši učitelji!Hristos je rekao:'treba raditi pa učiti, a ne samo učiti.'O njemu će se govoriti kao čoveku, državniku i dubokom hrišćaninu i tu je on bio najveći.On počinje od sebe, a to koristi svetu.Ako počinješ od periferije, od drugog, a ne od sebe, onda ne koristiš nikome.
To je bilo njegovo geslo, Dimitrije Ljotić je bio čovek duboke vere.On je kao ministar pravde dodavao kadionicu u crkvi svešteniku.Mnogi su se tome rugali, ali on se nije stideo.On je govorio: 'Ja idem da ispitujem volju Gospodnju, kada je saznam ićiću za njom, ne obazirući se ni levo ni desno.'Bez Dimitrija Ljotića oseća se velika praznina, i to je praznina koja se ne može lako popuniti.
Drvo je odsečeno, ali Bog zna šta radi i mi se moramo pokoriti njegovoj volji.Ako je drvo odsečeno, ali iz isečenog drveta nikle su mnoge mladice, a to su mnogi i mnogi Ljotići.Ako je pao Dimitrije Ljotić, desetine hiljada srpskih junaka pod oružjem zajedno sjedinjeni, ne pojedinci, nego zajednički, zamenici su Dimitrija Ljotića.Dimitrije Ljotić je nadahnjivao ljude.Nosio je teški krst u ratu i u miru, jer ni u miru mu ljudi nisu hteli dati mira.A u ratu je izvršio svoju duhovnost i kao vojnik i kao građanin.Baš oni koj su bili na površini i koji su bili glava naroda nisu ga razumeli.
Zato smo i propatili što nismo znali ceniti takve vrednosti.Bog ga je uzeo baš u svoje vreme.Reći će neko: 'Uzeli su nam ga! 'Nisu ga uzeli, jer je on dao put svojim životom i svojim trudom do sada.Kolika poniznost, kakav asketizam, i isposnik Svetogorski, kakve molitve ečije miline.
Mi blagodarimo njemu, Njegova svetost i ja, zahvaljujemo mu što smo došli iz zatočenja do Beča, i od Beča ovamo.Mi ne možemo to nikad zaboraviti najvernijem sinu Srpstva.
Kada sam govorio sa njim u Beču o sjedinjavanju naših narodnih nacionalnih snaga, on je, govoreći za onoga za koga sam rekao da mu je već četiri godine zemlja prostirač a nebo prekrivač, smerno odgovorio: 'On neka zapoveda ja ću slušati.On neka bude na vrhu, ja ću na dnu.Ja ću mu noge prati, i došlo je jedinstvo.'
Ko je poznavao tog čoveka, morao ga je voleti.On je bio ideolog svetski, široke duše, lav u hrabrosti, jagnje u krotkosti.Govorio je, ako učinimo sve narode srećnim, bićemo i mi srećni.Čedo Milić, veliki mostarski junak, rekao je: 'Još sam vido junaka al' kao Ljotića nigde.'O njemu će zato pisati knjige.Pisaće ne samo srbi, nego i svi Evropljani koji su ga poznavali.
Bilo je i ljudi koji su govorili da on voli da prima odnekud, da skuplja, da gomila.Ali gde su njegove kuće?Gde mu je imanje?Gde su kule?Gde su mu polja?Ja toga ne vidim.Ali je bio veliki bogataš duhom, poštenjem, verom.Duhovan čovek, karakteran, pošten, odlučan i religiozan.
On je bio toliko bogat dušom, da je od nje mogao dati i drugom, pozajmiti ostalim, uvek spreman da dade savete i lepu reč.
Za njega politika nije bila akrobatika nego etika.On je bio reprezentator duše i srca srpskoga, čari i istine srpske.On je bio ideolog hrišćanskog idealizma.
On je voleo sve svoje vojvode.On je meni pričao, a isto o njemu su i vojvode pričale i kružile pohvalnice o njemu.Jedan veliki vojvoda koji je ovde među nama, rekao mi je jednom prilikom pre kratkog vremena, ne može se od njega odvojiti.Reči iz njegovih usta teku kao med.On je pravi reprezentator srpske politike.On je dao toliko od sebe pa da je živeo još pedeset godina on ne bi imao šta više da da.On je dao odgovor na sva pitanja.On je u svojoj ideologiji grana našega života.Žalimo ga svi, žali ga svak.Žale ga Nemci.Mnogi su mu prebacivali da se suviše oslanja na Nemce.I to baš oni koji su bili narodni ljudi, koji poseduju vile i bogatstva i koji kao jazavci pripremaju sebi unapred bogatstvo za sto godina.Ali on je najviše kritikovao Nemce i baš zato su ga poštovali.Kritikovali su ga samo oni koji ga nisu poznavali.
Koliko je samo voleo vojnike.Pričao mi je jedan oficir iz njegove pratnje:'Kad smo odstupali iz Beograda, na putu smo zastali da bi delili hranu vojnicima koji su bili gladni.Kada smo podelili hranu, prišao sam Ljotiću i rekao mu da je ostalo još hrane za mene i njega, na šta mi je odgovorio:>Podeli i to.Mi ćemo lakše.Sad inače idemo da spavamo, a lakše se spava kad se ne jede.<I tako sam i učinio.On je poštovao čoveka iznad svega, samo najpre i iznad svega Boga.
On je bio veliki čovek.Ono što je posadio uhvatilo je duboko korena i sve što je uradio mirisaće.Dobrovoljci, pevajte u slavu Dimitrija Ljotića!Četnici, pletite vence slave!Srbi, spominjite se Dimitrija Ljotića!
Pala je najveća žrtva.Bože, ne traži više.Bože dosta, molimo te, uzeo si mnogo i kao najveću žrtvu njega!Bože, neka bude dosta.Ja verujem da je ovo velika žrtva, kapija koja će nas odvesti do slobode.
Dimitrije Ljotić je kapija naše otadžbine.
Zato, svi, braćo, molite se za dušu velikog čoveka i neka ga primi u carstvo svoje.Neka nam Bog usliši molitve, a njemu mesto koje zaslužuje.Bog da prosti dušu Dimitrija Ljotića!Vo vjeki vjekova.Amin.
Nije mrtav Dimitrije Ljotić.On sada pripada čitavom Srpstvu.On sada pripada Nebeskoj Srbiji.A mrtvi su jači nego živi.On je sada jači nego kada je bio živ i sputan.On sada još više radi i poseduje još više snage.On tek sada radi.
Hvala mu!''
Između interesa sovjetskog komunističkog imperijalizma i anglo-američkog demokratskog totalitarizma zasnovanog na vladavini novca, Dimitrije Ljotić svestan da će biti izložen preziru i tretiran kao kolaboracionista i izdajnik, povinovao se imperativu nacionalnog samoodržanja i na tome su mu zahvalni oni brojni građani Smedereva koji su posle eksplozije bili zbrinuti i zaštićeni od nastupajućeg bezumlja.
Нема коментара:
Постави коментар